Kako je izgledao moj savršen trenutak?

6:30 ujutro, sredina kolovoza, 2018. godina.

Budan sam već dva sata, digao sam se oko 4, pojeo i čitao knjigu u predivnoj tišini jutra, gdje poneka ptica zapjeva, a auti još nisu dovoljno glasni da bi omeli glasnoću tišine koja me okružuje sa svih strana, pa i u meni.

Stvari za trening sam spremio večer prije, da nikoga ne probudim, čekaju u torbi, strpljivo i tiho.

Sjedim na biciklu, izašao sam iz kuće, vozim prema teretani. Iako je rano jutro, nije hladno, taman je toplo za kratke hlače i hudicu.

Ispred mene izlazi ogromno sunce, zažarilo je cijelo nebo. Zasjenilo je ono njegovo plavetnilo kojim se toliko diči preko dana, onu čistu plavu ljetnu boju bez ijednog oblačka kada je ona mala crna točkica koju vidiš tek poneka ptica, nema ničega od toga.

Samo sunce i žarko crvena boja.

Jutarnja boja je posebna.

Vozim ususret tom suncu, gledam u nj, suze sretnice se nesvjesno pojave u kutevima očiju.

Prošla je godina i pol kako sam dao otkaz.

Prošla je godina i pol kako sam slobodan u 6:30 ujutro otići na trening jer sam ja tako htio.

Udahnem.

Izdahnem.

Sretan sam.

Sloboda.

Najbolji trenutak ikada.