“Ne da mi se” – 3 načina za izvlačenje iz stanja demotivacije

Neovisno o tome jesmo li po prirodi visoko produktivna osoba ili ona koja je sklonija odgađanju obaveza, činjenica je da se svatko prije ili kasnije pronađe u periodu kada se bori s izlaskom iz stanja demotivacije. Zašto dolazi do demotivacije? Prvo ćemo objasniti što se u mozgu događa kada se treba natjerati na obavljanje određenog zadatka.

Kako motivacija funkcionira?

Motivacija polazi od jednostavnog koncepta – činit ćemo one stvari koje nam izazivaju osjećaj ugode, nagrade i zadovoljstva. U navedenom kontekstu, ovi izvori osjećaja ugode za pojedinca predstavljaju nagradu. Oni mogu biti ukusna hrana, druženje s dragim ljudima, dopisivanje, Facebook, Instagram, trening, gledanje filmova, slušanje dobre glazbe, seks, čitanje ovog članka… Sve to u konačnici izaziva otpuštanje hormona koji svojim međudjelovanjem izazivaju osjećaj ugode – serotonina, endorfina i/ili oksitocina.

Izvori osjećaja ugode predstavljaju nagradu.

Među navedenima, dopamin je onaj koji izvršitelja navodi da radnju ponovi iznova kako bi se izazvalo otpuštanje cijelog koktela hormona koji uzrokuju osjećaj ugode. On se otpušta netom prije nego što treba uslijediti nagrada.

Iz tog razloga ponekad impulzivno pregledavamo naslovnice društvenih mreža („scrollamo“) iako naizgled nema nečega posebno zanimljivog. U tijelu se izlučuje dopamin u iščekivanju zanimljivog sadržaja što nas motivira na nastavak ove radnje.

>> SAZNAJ ŠTO JE PRAVILO 60-39-1 <<

Visoke koncetrancije dopamina nisu dobre

Previsoke koncentracije bilo koje tvari u tijelu mogu uzrokovati negativne posljedice. U slučaju dopamina, primjer posljedice koja može nastati je razvoj psihoze – stanja kada je teško razlikovati stvarno od nestvarnoga. Da bi se tijelo zaštitilo od ovakvog ishoda, ono postaje sve manje osjetljivo na dopamin.

U široj slici, to znači da nas ista količina dopamina sve manje motivira na radnju. S jedne strane želja za osjećajem nagrade se kompenzira tako što (donekle nesvjesno) sve više konzumirano izvor stimulansa (npr. nekad nam je red čokolade izazivao osjećaj ugode, a sada trebamo pojesti cijelu čokoladu od 100 grama da bi osjetili isti osjećaj).

Visoke koncentracije dopamina mogu dovesti do stanja psihoze.

S druge strane, ako smo uživali u radnji koja nije visoko adiktivna, a koja je uzrokovala otpuštanje određene količine dopamina (na primjer, crtanje, pisanje, kuhanje…)  zbog neosjetljivosti, ista količina izlučenog dopamina više neće biti dovoljna da nas pokrene.

Problem se može riješiti na dva načina – ili utjecati na povećanje dopamina koji se kod pojedine radnje izlučuje ili povećati osjetljivost na dopamin.

>> POSTOJE SAMO DVA ISHODA: USPIJEŠ ILI ODUSTANEŠ <<

Dopaminski post

Osjetljivost na dopamin moguće je povećati na način da tijelo izgladnimo za dopaminom. Kako to postižemo? Sada kada smo razumjeli kako se dopamin izlučuje kod iščekivanja nagrade, možemo jednostavno zaključiti da bi privremeno uklanjanje izvora noviteta i zanimljivosti u načelu trebalo povećati osjetljivost na dopamin.

Smanjiti aktivnosti koje izazivaju osjećaj nagrađenosti.

U konkretnom primjeru, to bi značilo smanjiti vrijeme provedeno na internetu, gledanje televizije ili uživanja u drugim stvarima koje izazivaju osjećaj nagrađenosti. Ovaj postupak može biti izuzetno težak, pogotovo tijekom prvih par dana jer je tijelo naviknuto dobivati ogromne doze dopamina, a osjetljivo je tek na mali djelić cijele izlučene količine. Neugodan osjećaj kod dopaminskog posta proizlazi iz male količine dopamina te još manjeg dijela koji se iskorištava s obzirom na razvijenu neosjetljivost.

Međutim, tijelo teži ravnoteži, tako da se kod zdravih pojedinaca kroz određeni (relativno kratak) vremenski period počinje povećavati osjetljivost na male količine dopamina, što znači da je sada potreban manji stimulus da proizvede osjećaj volje za izvršenjem radnje. Drugim riječima, nakon povećanja osjetljivosti na dopamin, potrebno je manje stimulusa da bi iskusili osjećaj ugode.

Okruženje

Ponekad se,  unatoč činjenici da možda i radimo ono što volimo, ne možemo natjerati da se tome posvetimo. Stoga je dobro okružiti se ljudima koji nas potiču, motiviraju i inspiriraju.

Ako se vratimo na priču o dopaminu, tijelo se zbog rutine naviklo na njega i zasitilo. Inspiracija u ovom slučaju predstavlja novitet i drugačiji pogled na postojeću radnju, što u konačnici (pojednostavljeno) znači veću proizvodnju dopamina jer iščekujemo veću i bolju nagradu.

Rascjepkavanje zadatka na manje jedinice

Ponekad nas zadatak kojeg bi trebali obaviti plaši veličinom i zahtjevnošću koju predstavlja u našoj glavi. Čini se kao da je potrebno ogromno ulaganje energije da bi se takvo nešto obavilo. Stoga je dobro zadatak rascjepkati na više manjih zadataka što posljedično zahtjeva ulaganje manje energije. Drugim riječima – percipira se kao više manjih, lakših zadataka.

Velik zadatak pretvorimo u više manjih, lakših zadataka.

Primjerice, ako je potrebno napisati seminar od 5 000 riječi, podijelimo ga u 10 dijelova po 500 riječi, a tih 500 riječi podijelimo u 4 puta po 25 minuta pisanja. Pola sata za 125 riječi što su zapravo otprilike 8 rečenica svatko može izdvojiti. Ovo je samo jedan primjer, a može se primijeniti na dosta aspekata života. Poanta je u pojednostavljenju zadatka – više manjih zalogaja umjesto jednog velikog.

Zaključak

U stanje demotivacije često upadamo jer smo izloženi stimulacijama sa svih strana. Iz tog razloga je dobro privremeno se maknuti od takvih izvora kako bi mozak postao osjetljiviji i zadovoljniji svakodnevnim aktivnostima. Motivacija proizlazi iz žudnje za dopaminom, a ako je ta tvar dostupna sa svih strana, motivacija opada jer tijelo postaje neosjetljivo.

Ljudi kojima smo okruženi također mogu značajno utjecati na naš osjećaj zadovoljstva, motivacije i inspiracije. Ukoliko se zadatak kojem se posvećujemo čini prevelik, dobro je rascjepkati ga na manje dijelove. Međutim, važno je i ponekad uzeti si vremena za sebe i jednostavno odmoriti od obaveza.

Reference:
https://www.nature.com/articles/s41586-019-1235-y
https://www.nature.com/articles/nn.4173
https://www.aafp.org/afp/2015/0615/p856.html
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/1365673
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4030518/
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4030518/

Autorica članka

Nives Ražnjević je studentica diplomskog studija Biokemije u Ljubljani. Kod biokemije najviše voli to što posjeduje svojstvo da raščlani gotovo sve do najsitnijih dijelova kako bi se dotakla istinska bit načina funkcioniranja. Isto to će vam pokušati prenijeti na pojednostavljen način kroz kratke i sažete članke na različite teme.

Uz to, zanimaciju pronalazi u fitnesu, čitanju, svim oblicima kvalitetno provedenog vremena s njoj dragim ljudima te njezinom mačkom. Prema hrani gaji posebnu strast, međutim, mrvicu više prema samom konzumiranju nego njezinoj pripremi.