Kako početi cijeniti trenutak?

Činjenica je da živimo u prebrzom dobu, dobu u kojem većinu toga uzimamo zdravo za gotovo i ne znamo cijeniti trenutke. Zatim se pitamo kako je prošlo toliko vremena i čudimo se kada je 2014. ustvari bila pred četiri godine.

Rijetko pamtimo trenutke, a još manje ih cijenimo kada su tu. Nismo svjesni pola stvari koje nas okružuju, a još manje onoga što se događa oko nas. Jednostavno ne gledamo.

Nedavno sam se vratio iz Lisabona gdje sam kroz dvije situacije spoznao kako bi puno više trebali cijeniti i uživati u svakom trenutku koji doživimo, jer ga sigurno nećemo nikada više doživjeti ponovno. On ostaje u vremenu u kojem se dogodio.

Nepoznata djevojka na aerodromu

Bilo je jutro, čekali smo ukrcaj na avion, prošli smo ulazna vrata. Gomila ljudi, različite nacije, različita lica. Ona je sjedila na klupi s dečkom, a izgledala je predivno. I vidim ja da me pogledava i smiješka se, baš kada njen dečko ne gleda. Prihvatim igru i vratim na isti način, baš kada dečko ne gleda, čisto da ostanemo prikriveni jer je tako htjela.

I traje to tako neko vrijeme, pričamo očima i razvlačimo usne u stranu kako bi poslali poruku. Dečko ništa ne kuži, a kako bi i skužio kada smo se uspjeli sakriti u jedan trenutak u vremenu, trenutak u kojem vrijeme nije varijabla, već samo pogledi i osmijesi.

I traje to i dalje, uživamo. Dođe novi trenutak u kojem se ukrcavamo na avion, gomila ljudi prekrije njen pogled, prekrije njeno lice i više se ne vidimo.

Samo tako.

Znao sam da onaj trenutak ne mogu vratiti. Znao sam da je došlo vrijeme za idući i da ne valja žaliti za prošlim što je nestao, bez najave i bez prevelike pompe, bezbolni rez vremena.

Cijenio sam ga. Uživao sam. Nisam uopće razmišljao kada će završiti i hoće li završiti, vrijeme nije postojalo. Kada je nestao, nije mi bilo žao, nisam bio tužan. Trajao je dovoljno da ne znam koliko je trajao.

Uživao sam u trenutku.

Događaji iz povijesti

Lisabon je prepun povijesti, divne povijesti. Beskonačno vladara, beskonačno kraljeva, lagodnog života i rasipanja. Što je danas ostalo od toga? Ruševine koje se neprestano šminkaju kako bi privukle što više turista, od kojih većina nikada neće živjeti takvim životom već mogu samo gledati kako je to nekada bilo.

Što se događa nakon što mi odemo?

Ako smo stvorili nešto, ostat će iza nas. Možda godinu, možda pet, a možda i pedeset godina. Drugi će se moći prisjetiti našeg stvaralaštva, naših djela, naših riječi, naših poteza i odluka koje su usmjerile našu priču u određenom smjeru.

A gdje smo mi u cijeloj priči? Jesmo li samo bezglavo jurili od točke A do točke B cijeli život, bez da smo išta primjetili? Bez da smo skužili što se zbiva i kako reagiramo na to? Hoćemo li na kraju samo ostati ruševni spomenik samih sebe, iscrpljen od pogleda, fotografiranja i čekanja?

Trenutak

Možda je napokon vrijeme da počnemo uživati u trenutku. Uvijek je vrijeme, sve dok smo živi, kad nas više ne bude, onda je ipak malo kasno za tako nešto. Pa ajmo onda od sada svaki put kada nam se nešto događa stati, pogledati to iz trećeg lica i pitati se zašto se to događa, hoće li se to ikada ponoviti u točno tom obliku i reći si znači li nam to išta.

Izlazak s prijateljima, šetnja gradom, ispijanje čaja, dizanje utega, večer s partnerom, spremanje večere, čitanje knjige, putovanje vlakom, osluškivanje vlastitih koraka u tišini ulice prilikom kasnog povratka kući, toliko je stvari u kojima možemo uživati.

Prepoznajte trenutak.

Zgrabite ga.

Promatrajte.

This post is also available in: Engleski